Pjesnikinja vještim osjećajima dodiruje nutrinu svakoga od nas, ne tražeći da razumijemo nju, nego sebe. Svatko će se pronaći u ovim pjesmama, dotičući sebe i svoje postojanje u svijetu koji je tajanstven, čaroban, koji skriva boli, nedostajanje i moranje negdje duboko iza riječi i u riječima samima i zatim će se, kao što sam ja, zagrliti i nasmijati se sebi. Ovi su stihovi oštro istiniti, toplo ljubavni i vječno upitni, to su stihovi koje svi nosimo u sebi, ali rijetki se ohrabre pustiti ih da se čuju glasno i obaviju sve osobe u nama i oko nas istinom i vraćanjem sebi. Čitajući Larisine pjesme, svaki put iznova, osjećala sam da se razumijemo, ja i pjesnikinja, ja i stihovi, kao da ih sama pišem. Svi u sebi nosimo opisane slojeve, puteve, bjegove i strahove, a snaga je Larisinih riječi u tome što nam olakšava put do njih i razumijevanje sebe. Čitam i znam da nisam sama i da je ženska intuicija, duša i hrabrost ono što moramo podijeliti s drugima.

Mirabel Bel je čarobna, a ulica koja nosi njezino ime je životni put kojim svatko od nas korača. Ova je ulica uglačana, kamenita i bijela, ali baš po takvoj možeš koračati gledajući i preskačući vlastite prepreke da bi na kraju stigao do svoje biti, djeteta u sebi i snažne osobe koja prigrljuje svijet. Pjesnikinja nam daje putokaz do nas samih vodeći nas kroz svoju Ulicu Mirabel Bel.

– Majda Tometić