Ivana Francišković: Moja priča o laganim lažima i velikim istinama

Ivana Francišković: Moja priča o laganim lažima i velikim istinama

Autorica dječjeg hit-romana “Lagane laži” otkrila je sve tajne Vrlingrada i njegovih stanovnika u intervjuu za dvijemame.com koji prenosimo u cjelosti.

 

http://www.dvijemame.com/

Autorica dječjeg hit-romana “Lagane laži” otkrila nam je sve tajne Vrlingrada i njegovih stanovnika. Ivana za sebe kaže da je Smotanka, da piše priče o Smotancima koji zajedno s njom i s još jednom Gordanom žive u Vrlingradu. Rođena je u Karlovcu, ima dva psa... U Vrlingrad se preselila prije dvije godine.

Što si radila prije preseljenja u Vrlingrad?
Jedno sam vrijeme studirala dramaturgiju i bila zadovoljna. Zatim sam živjela i radila u Pragu, svašta mi se događalo u životu i onda sam shvatila da baš i nisam najzadovoljnija s onim što radim, iako je sve bilo lijepo. S jedne strane uvijek mi je nešto govorilo: „Ivana trebaš raditi još nešto.“ Nisam znala što bi to točno bilo. Zato sam uzela pauzu, dala otkaz na svim poslovima koje sam radila do tada i rekla: „Sada si dajem vremena da mi srce kaže čime se trebam baviti.“ Sjećam se samo da sam počela crtati na računalu. Tako su nastali prvi likovi Smotanaca.

Jesi li ih odmah tako nazvala?
Nisu bili Smotanci, već Kokičari. To je bezvezno ime i drago mi je da su na kraju postali Smotanci jer Kokičari nikad ne bi postali poznati kao što su poznati Smotanci.

Tko je imao čast prvi upoznati Smotance?
Te sam prve ilustracije pokazala Gogi. Ona ih je pogledala i rekla: „Ok, nije najbolje, ali možda ima nečega u svemu tome.“ Nastale su pričice. Likovima sam dala imena Keka, Krešo, Ruža, Ljubinka. To su neki neobični ljudi koji žive u gradu koji se zove Vrlingrad i imaju probleme slične našima, zapravo imaju iste probleme kao i mi, ali se nose s njima na bolji način nego mi. Zapravo nam pokazuju kako riješiti problem, a da nitko pritom ne bude ozlijeđen.

Opiši nam ukratko kako je tekao put od ideje do realizacije.
Prvo su nastale 24 kratke priče o Vrlingradu, svaka je bila priča za sebe, poslala sam ih na nekoliko adresa i prijateljima. Svi su reagirali jako pozitivno. Nisam znala što bih s tim, mislila sam da bi bilo zgodno napraviti crtić, ali kako je kod nas teško da netko to producira, brzo sam odustala i poslala e-mail na adresu naklade Nika. Urednica mi je odmah odgovorila potvrdno. Bila je jako zadovoljna, savjetovala mi je da izdvojim nekoliko atraktivnih priča i da napravimo format za djecu. Onda se uključila i Goga, koja je napravila prve ilustracije likova i Vrlingrada, a ja sam se bacila na pisanje. Spojila sam tri priče i od njih napravila jednu veliku, odnosno mali roman. Nazvala sam ga Lagane laži i to je prvi roman o Smotancima. U pripremi ih je još šest.

Lagane laži i velike istine

Predstavi nam onda stanovnike Vrlingrada o kojima svi toliko pričaju.
Glavna junakinja romana je Keka, trinaestogodišnja Smotanka. Stvarno je smotana. Na početku priče dogodi joj se nešto što potpuno promijeni odnose u njezinoj obitelji i Vrlingradu. Ona vidi nešto što nije trebala vidjeti i od toga stvori priču. Reakcije na tu priču su različite. Tu je i Krešo, Kekina simpatija. U početku se baš ne vole, ali kasnije se razvije ljubav. Boki je također smotan, ima psa, jedanput je izašao na spoj s Kekom i sa psom. Boki i Krešo imaju bend koji se zove Lude gljive. Keka ima mamu i tatu. Tata se zove Tomo, mama Ljubinka. Mama Ljubinka ima tetu koja se zove Ruža. Ruža se nikad nije udavala. Svi je zbog toga zafrkavaju i dobacuju: Teta Ruža nema muža! Ona se uvijek smije i jako je srdačna i kreativna, bavi se dizajnom i šiva najšašavije kostime. U sebi je usamljena i željna ljubavi. Njezin je lik djeci jako zanimljiv jer je istovremeno smiješan i ozbiljan. Tu je i profesor Peh, a što će se s njim dogoditi, doznat ćemo u sljedećim nastavcima.

Likovi su dosta životopisni. Odakle crpiš inspiraciju?
Iz Vrlingrada. Neki put imam osjećaj da su svi ti likovi došli k meni, a ne ja k njima, da su me pozvali. Neki likovi koji se pojavljuju u Laganim lažima spoj su ljudi s kojima sam odrastala, iz moje neposredne okoline, iz moje obitelji i kruga prijatelja. Inspiraciju crpim iz svojih uspomena iz djetinjstva. Jer, zapravo, ja sam još uvijek dijete.

Kritika kaže da su Smotanci štivo za djecu, ali i odrasle.
Često se događa da su u romanima za djecu likovi stereotipni. Ovdje se na probleme i malih i velikih gleda s jednakom ozbiljnošću. Ponekad su dječji likovi puno ozbiljniji od odraslih. Hoću reći da su Smotanci dobra obiteljska literatura. U njima nema nikakve zloće. Svaki roman imat će neku svoju temu. U ovom prvom tema su laži, u sljedećem će biti ljubomora. Tema nije nametnuta, baš kao ni poruka. Sve je prožeto humorom, ponekad bude i tmurnih trenutaka, ali poanta je u tome da sve uvijek izađe na dobro.

Čudak Šumek i druge zgode

Nisi se zaustavila na Laganim lažima, šuška se nešto i o Čudaku Šumeku.
Lagane laži su roman primjeren osnovnoškolcima od četvrtoga do sedmog razreda pa sam razmišljala kako ne bi bilo loše da napravimo nešto o Smotancima za mlađu djecu. Tako je nastala slikovnica Čudak Šumek. Smotanci nisu bajka, oni su prilično realni, ali Čudak Šumek ima bajku o Veljku koji je jednom davno pobjegao iz Vrlingrada, nastanio se u šumi i o njemu kruže svakojake priče. On je Vrligradska legenda i jednog ga dana otkrije dječak Mirkec. Što se nakon toga dogodilo nećemo otkrivati, to je, uglavnom, jedna sretna i simpatična priča koju ćete uskoro moći čitati.

Kakve su reakcije publike?
Imali smo nekoliko promocija po školama i u nekoliko škola razgovarali smo s djecom koja su knjigu i pročitala. Svi su zadovoljni, svima se sviđa. Intrigantne su ljubavne peripetije likova, to im je zanimljivo. Vole i lik tete Ruže.

Preostao je samo još jedan stanovnik Vrlingrada s kojim nas nisi upoznala.
E da, tu je i Goga, ona je radila ilustracije. Znam čuti kompliment kao: „ Baš su lijepe te šarene ilustracije“. Ljudi na prvu očekuju slikovnicu, a zapravo je riječ o romanu. A ja se pitam: zašto bi romani morali biti samo s tekstom? Zašto si ne bi dopustili da budemo djeca do kraja? Iza tog šarenila uvijek postoji i ozbiljnost. Pogotovo u liku Ruže. Mislim da je Goga vjerno pogodila moj osjećaj za likove i priču o Smotancima.

Što si čitala kao mala?
Svaka generacija ima nešto na čemu odrasta i mislim da je to dobro. Ja sam odrasla na Koku i moji romani naginju tom stilu. Odrastanje uz knjigu ne može biti loše, bilo da priča o čarobnjakovu plaštu ili vampirskom zubu. Bitno je da potiče maštu.

I na kraju, je li se rizik isplatio?
Zadovoljna sam. Prvi put u životu srce mi je na mjestu. Ponekad misliš da će ti srce biti na mjestu ako se odseliš. Tako sam se i ja u jednom trenutku života odselila u Prag, jer sam mislila da će mi tamo biti bolje. Na kraju shvatiš da to nije potrebno, da je srce uvijek negdje drugdje. Tamo gdje se nađete.

Napisano 27.11.2010

Ostale novosti: